Svojevremeno je, prije nekih četrdesetak godina, Reyner Banham ustvrdio: “A home is not a house”, odnosno “Ne mora biti kuća da bi bio dom”, u slobodnom, ali za namjere njegove teze vrlo odgovarajućem prijevodu. Tom je tezom otvorio prostor za obrazlaganje ideja o stanovanju koje su, poput Dymaxion kuće, koncepcijski razgrađivale tradicijsku poziciju građanske tektonike, nadomještajući je vizijom posve fleksibilnog sustava u kojem su oblici stanovanja analogni svakom masovnom proizvodu, primjerice, automobilima. U 60-ima prošlog stoljeća bio je to povod za arhitektonsku kritiku na tragu mladenačkih supkulturnih pokreta, ali kakvu još relevantnost danas može imati takva teza, k tome još aplicirana na samom rubu one iste modernizacije koja je neoliberalnim oblicima ekonomske razmjene već nadomjestila nekadašnje fordističke modele linearne produkcije?